Ako čekaš inspiraciju za pisanje, imam super vesti za tebe

A vest je: to se neće desiti. Neće doći inspiracija, moraš da, što se kaže, sedneš i zagreješ stolicu. Tačnije, tastaturu.

Kako je to onda dobra vest? Pa lepo, zato što to znači da ti imaš kontrolu nad tim procesom. Ne moraš da sediš i čekaš da ti se muza pojavi na vratima (spoiler: neće), već možeš da sedneš i radiš.

Meni je strategija „sedi, radi, ne seri” puno pomogla i zahvaljujući njoj mi je pisanje dugo bilo primarni posao i donosilac ‘leba na sto. Da sam verovala u priču o inspiraciji, ne bih se tog ‘leba najela.

Evo šta sam u svemu tome naučila – možda i tebi bude korisno.

Inspiracija je bitna, ali nije ključna

Da budemo iskreni, pisanje nije baš uvek kreativan proces. Kad pišemo neke tehničke stvari, naučne radove ili slično, bitnije je da smo strukturisani i koncizni, a ne kreativni u smislu da tu postoji puno nekog prostora za odluku da li ćemo nešto da napišemo ovako ili onako.

Kada to što pišeš ima jasno definisanu strukturu i zahteve kojih moraš da se držiš, onda ti ne treba inspiracija, već da sedneš i radiš.

Ako ipak pišeš nešto gde bi ti kreativnost dobro došla, onda je korisno znati kako izgledaju faze kreativnog procesa iz perspektive psihologije (pisala sam o tome davno na Psihoverzumu, evo linka ako te zanima).

U tom kreativnom procesu, za mene je najbitnija faza inkubacije, u kojoj se ideja i načini njene realizacije još uvek „kisele”. Kad je taj proces završen, bukvalno imaš osećaš da ti se u glavi upalila lampica. I onda sve što treba da uradiš je da to ispišeš.

Tu se ne završava ceo proces, ali se najteži i najduži deo privodi kraju, što je nagrađujuće samo po sebi.

I kad imaš inspiraciju, koristi je pametno

Inspiraciju, kao nešto što ipak jeste neuhvatljivo i ne baš objašnjivo, je najbolje koristiti za generisanje ideja, za postavljanje strukture, za raspisivanje onih stvari koje logika može samo donekle da iznese.

Na primer, kada sam pisala svoju prvu knjigu, štreberski sam postavila strukturu, kičmu cele priče, podeljenu na poglavlja. Kad bih sela da pišem neko poglavlje, samo bih gledala u tu švrlju u kojoj piše šta je glavna ideja tog poglavlja. Znam šta tu treba da se desi, ali nemam pojma kako da dođem do toga.

Nemam plan, imam samo sate i dane provedene u usputnom razmišljanju o tome (dakle, u fazi inkubacije).

Tad bi mi se javljala ozbiljna frka. Jer, opcije su beskrajne. Toliko toga mogu da uradim sa likovima i radnjom, da me ta božanska moć malo plaši. S tim strahom bih počinjala da pišem, sa naredbom sopstvenom mozgu da me malo ostavi na miru.

Puštala bih me priča bukvalno sama vodi, da izađe napolje. Nekad bih se kasnije čudila kako je moguće da sam sve to napisala i zvučalo mi je bolje nego što sam mislila da će biti. A nekad sam brisala čitave pasuse i vraćala se par koraka unazad.

Pisanje fikcije ili kolumni u kojima za primere dajem delove svog života je za mene uvek emocionalno zahtevan proces. Imam neke tekstove posle čijeg pisanja me je bolela glava. Imam poglavlja u knjizi koja mi je teško da čitam, jer sam u momentu pisanja proživljavala sve što i glavni lik i sa svakim čitanjem sve to proživljavam ponovo.

Zato volim dramatično da kažem da je pisanje takvih stvari kao otkidanje delova sopstvene duše i bacanje tih delova na papir. Davanje svima na uvid. Ogoljavajuće, u isto vreme katarzično i zastrašujuće. To je valjda taj umetnički momenat u pisanju. Nije stvar inspiracije, koliko je stvar hrabrosti.

Urednik je vredniji od muze

Super je imati inspiraciju, ali je još više super imati urednika. Ne mora to da bude neka druga osoba, možeš da budeš ti. Recimo, deo mog procesa pisanja bilo čega je da uvek ostavim barem jedan dan između završetka pisanja i čitanja, pa slanja gde treba da se šalje.

Najbolje rezultate imam kad ostavim par dana između pisanja i predaje teksta. Kad se vratim na tekst posle tog vremena, imam potpuno sveže oči i drugačiju perspektivu, jer ja koja je napisala taj tekst postoji sada, a nije postojala u trenutku dok ga je pisala.

Uređivati sopstveni tekst iz te perspektive je odlično, a i dobra vežba u davanju povratne informacije samom sebi.

Što se tiče inspiracije, čak i kad se stvarno osećam kao da nemam mozak i teško mi je da sastavim krštenu rečenicu, ja sednem i pišem (ako treba). Pa onda to što sam nalupetala posle, kad mi se vrati mozak, samo popravim.


Ne znam kako da završim ovaj tekst, nemam dovoljno inspiracije… Nema veze – mogu da je završim rečima jednog od mojih omiljenih pisaca:

„The scariest moment is always just before you start.” ― Stephen King, On Writing: A Memoir of the Craft

Pročitaj još i ...

Zašto danas svi misle da treba da pišu knjige?

Sad kad sam upotrebila ovu jeftinu foru da ti privučem pažnju, moraću odmah da te razočaram – ovo nije hejt o ljudima koji pišu knjige, a nisu pisci. Elem, ne znam da li se i tebi čini, da danas živimo jedan zanimljiv paradoks. Sa jedne strane, svi koji se bave štampanim medijima su već duže […]

blog post image

Što da dođeš na ovaj blog?

To je internetu falilo — još jedan blog, jelda? 😅 Verovatno ne, ali svejedno, mislim da ćeš ovde moći da nađeš neke zanimljive stvari ako te zanima nešto od ovoga: psihologija — korisna, životna, primenljiva content i kreativa — iz perspektive psihologije i ličnog iskustva večitog piskarala mentalno zdravlje kompanija — kako možda i tvoja […]

blog post image